Neka muslimani upoznaju Krista

izbjeglice_skup

Svjedočimo novoj seobi naroda. Dvije rijeke, bujice mladih ljudi u najboljoj životnoj dobi i snazi, žena sposobnih za rađanje i djece koja će tek narasti, teku k Europi. Izvorišta su im u zemljama gdje većinu stanovništva čine muslimani. Jedne u Afganistanu, Iraku i Siriji, a druge u sjevernoj i središnjoj Africi. Europljani im uređuju korita (koridore), grade slapove (prihvatilišta), utvrđuju nasipe (besplatan prijevoz) i organiziraju službu spašavanja na moru. Dočekuju ih dobrodošlicom.

O uzrocima i posljedicama tog povodnja u Europi se pišu raščlambe i osvrti. Uputno je prenijeti dio razgovora poljskog novinara sa Samirom Khalil Samirom, isusovcem iz Egipta, profesorom islamologije na sveučilištu u Bejrutu, utemeljivačem Centra za proučavanje arapsko-kršćanske kulture i bivšim predavačem na Papinskom orijentalnom institutu. Članak je objavljen prije više od deset godina u godišnjaku „Bosna Srebrena“:

 

„Prije svega potrebno je znati kako muslimani smatraju europske zemlje idealnim mjestom za život muslimana. Potvrdio mi je to nedavno jedan šeik riječima: ‘Musliman u Velikoj Britaniji, Francuskoj i u drugim europskim zemljama nalazi potpunu slobodu živjeti kao musliman. Stoga se može smatrati kako je Europa prostor zvan dar islama, kuća islama. Prije dvije godine poglavar šijitske zajednice iz Bejruta, šeik Hussain Fadlallah, u televizijskoj raspravi istaknuo je kako je „Zapad izvrsno mjesto za življenje naše vjere, tamo imamo više slobode, nego u nekim muslimanskim zemljama. Stoga pozivam da se ide širiti islam u Europu, gdje postoji velika otvorenost i snošljivost”

Te riječi su lijepo svjedočanstvo u korist Europe, ali nam pomažu razumjeti opasnost ili jednostavno dvoznačnost prisutnosti muslimana u Europi. Opasnost dolazi iz poimanja koje imaju neki političari o toleranciji. Za neke ona znači: svi mogu činiti sve što smatraju sukladno svojim idejama i svojem nasljeđu. Misao izgleda prilično opasnom, jer bi se društvo iscjepkalo i njegov bi se identitet raspršio.

Europa je uložila stoljeća kako bi izgradila svoj identitet, kako bi ga istančala, učinila ga otvorenim drugima a ne umanjiti svoj. Europski identitet, stečen tolikim naporom, baština je čitavog čovječanstva. Ako bi ta povijesna baština trebala biti razorena, raspršena s izgovorom kako se moramo otvoriti svim kulturama i religijama, kako moramo biti ‘tolerantni’ – to bi značilo samouništenje. Europa bi se mogla otvoriti nudeći drugima svoje vrijednosti demokracije, dajući im slobodu uključivanja u društvo.

Kolonijalizam u suprotnomu smjeru

Nije pravedno da ljudi dolaze u Europu budući tu nalaze posao i slobodu, a u isto vrijeme odbacuju njezine vrijednosti i kulturu. Ono što se događa u Europi jedna je vrsta iskorištavanja, kolonijalizma u suprotnom smjeru. Kao što su u prethodnim stoljećima kolonizatori sa starog kontinenta išli u treće zemlje radi iskorištavanja bez stapanja s domorodačkim društvom, tako danas muslimani dolaze u Europu samo kako bi zaradili novac odbijajući sve ono što je europsko i zahtijevajući izgradnju muslimanskoga društva. Kako bi mogla, velika većina europskih građana, podnositi takvu pojavu? Postoji velika opasnost da ovo useljavanje bude doživljeno kao kulturni napad. Nije se onda čuditi ako to stvara odbijanje onoga što je različito i ksenofobiju!

Sada se u Europi vodi jaka islamska promidžba. Aktivisti koji posjećuju muslimanske obitelji govoreći: ‘Vi ste različiti’ nanose štetu Francuskoj ili Njemačkoj, ali i samim muslimanima, jer priječe useljenicima naravnu integraciju. Nažalost, potvrđuje se mentalitet geta: musliman, kamo god išao, predstavlja se kao različit. Tako nije bilo prije četrdeset godina. 

Muslimani u europskim zemljama moraju birati između integracije ili getoizacije. Ako musliman želi živjeti na svoj način, kako je uvijek živio, i prema svojoj opravdano naslijeđenoj baštini, trebao bi se vratiti u svoju zemlju umjesto iz nje se iseljavati. Europske države kako bi olakšale integraciju stranaca različitih kultura, trebale bi nadzirati i ograničiti useljavanje. Inače će društvo, poput tijela, odbaciti strance, kao što organizam često odbacuje presađeni dio. To ne zato što su ljudi rasisti ili fanatici, nego jer je potrebno vrijeme kako bi se naučilo zajedno živjeti s razlikama. Prihvatiti neograničen broj stranaca, kao što to žele određeni političari, može postati samouništenje. Poteškoća nije ideološka, nego praktična. Poradi dobra i useljenika i domaćih, moraju se praviti razumni a ne ideološki odabiri.

Mea culpa po mea culpa – meaculpismo

Čini se kako Zapad već dulje vrijeme gubi vlastiti identitet. Ne zna, zapravo, tko je. Gubitak identiteta ne tiče se samo religije, nego i uljudbe, vrijednosti, etike. Kako se onda složiti s jednim identitetom kao što je islam, koji nije religija u smislu običnom kršćanima, nego zaokružen sustav – religijski, politički, društveni, uljudbeni, pravni?

Razlike između cjelokupnog islamskog sustava i stvarnosti na Zapadu su velike… Stoga prihvatiti u Europi sve ono što muslimanski sustav obuhvaća, znači potkapati demokraciju i zapadnjački identitet, znači samouništenje.

Odnos Europe s drugim stvarnostima, uključujući islam, označen je bolešću koja se može nazvati meaculpismo (samooptuživanje). Izgleda kako zapadnjaci osjećaju veliko zadovoljstvo udarajući se u prsa i uzvikujući mea culpa, dok drugi nemaju ni najmanje volje priznati svoje pogrješke.

Uzmimo križarske pohode. Sve donedavno u arapskoj literaturi nije postojao pojam „križarski rat“… Tek u posljednje vrijeme Arapi su preuzeli od Zapada riječ „križarski rat „, kako bi opisali fanatičan rat između vjera. To značenje, međutim, ne odgovara povijesnoj istini. Svi ratovi su za osudu, ali u povijesnom suodnosu onog vremena rat bijaše oblik odnosa, kao što su trgovina ili mirovni sporazumi.

U tom povijesnom okviru izgleda smiješno ono što su činili brojni kršćani prije tri godine prigodom obilježavanja devet stoljeća (1095.) od prvog  križarskog pohoda: pitati oproštenje od muslimana za ono što su njihovi vjerojatni pređi učinili protiv islamskih naroda. Iz ovoga se na prvom mjestu vidi pomanjkanje osjećaja za povijest, jer u ono doba muslimani uopće nisu gledali na rat kao na nešto represivno. Uz to, ta činjenica očituje duboko ukorijenjen kompleks krivnje, koji je, kao i sve druge komplekse, potrebno liječiti (upravo povijesnim realizmom).

Najgore je, međutim, što postoje ljudi koji su uvjereni kako neprestanim izgovaranjem mea culpa pokazuju kako su vjerniji Evanđelju. Koja glupost! Ne treba se oslanjati na dobre nakane nekih kršćana koji uvijek govore: ‘Svi smo braća, svi smo dobri, svi nam žele dobro, sve se religije zalažu za mir…’ To su opasna uopćavanja. Naravno braća smo. Neki se od te braće, međutim, pokazuju ponekad neprijateljima. 

Nije istina ni to kako nas svi vole, niti kako se sve religije zalažu za mir. Upravo to se mora pokazati na djelu. Prema određenom eklezijalnom načinu razmišljanja ne treba govoriti o razlikama, nego samo isticati stvari koje nas ujedinjuju. Takav stav je najčešće pogrešan. Radije trebamo nazvati stvari prije svega njihovim imenom te poticati istinu oko nas… Govoriti o društvenim i zakonskim razlikama nije rasizam, nego ozbiljna objektivnost.

“Pobjeda islama nad kršćanstvom”

Prije desetak godina, u znak bratstva, kardinal Pappalardo darovao je muslimanima iz Tunisa crkvu iz 17. stoljeća koja više nije bila u uporabi. Sav katolički tisak hvalio je taj čin. Je li to bila pogrešna stvar. Ako netko želi sagraditi džamiju i ima potrebna dopuštenja može to učiniti, jer za džamije ne manjka sredstava. Dva dana kasnije, tuniški tisak na prvim je stranicama pisao: ‘Pobjeda islama nad kršćanstvom, kardinal iz Palerma prisiljen pretvoriti crkvu u džamiju.’ Katolički tisak nije se oglasio.

Misliti uvijek drugi je kao ja, samo druge vjere, jest naivnost. Kršćanin, nadbiskup Palerma, učinio je djelo ljubavi držeći kako će kao takvo biti i shvaćeno, međutim ne, drugi ga je shvatio kao čin slabosti: ‘pobjeda islama nad kršćanstvom.’ Kršćansko okretanje „drugog obraza“ može biti shvaćeno kao poziv na pljuske, na uništenje. Nije istina kako su svi čini univerzalno razumljivi. Moja nakana vrijedi za mene, ne za druge, i čin ljubavi ne rađa uvijek ljubavlju.

Pravo muslimana upoznati Krista

U Europi boravi više od deset milijuna muslimana. Za njih život u Europi može biti prigodom otkriti, ne samo demokraciju, uljudbu, društvenu pravdu, nego, također, Isusov lik. Crkva ovaj vid odnosa s muslimanima gotovo uvijek zapostavlja. Muslimani imaju pravo upoznati Isusa Krista. Tu mogućnost nisu imali u svojim zemljama, jer im nije dopuštalo društveno okruženje.

Kada međutim dođu na Zapad, taj okoliš nestaje, nisu više robovi skupine, svatko ima slobodu izbora. Pravo upoznati Krista trebalo bi biti jednakim pravu na rad, odgoj, liječenje. Želio bih poručiti kršćanima na Zapadu: ‘Ako musliman ima pravo upoznati Isusa Krista, ti imaš dužnost predložiti ga na isti način kako nastojiš informirati nekoga tko nije došao do spoznaje, onako kako tražiš posredovati uljudbu nekomu tko je nema. Naše najveće blago je vjera koja je stvorila ovu uljudbu, koja je iznjedrila ove vrednote.

Čuo sam svećenike koji su govorili kako žele poštovati slobodu muslimana, njihov identitet. Čak sam upoznao jednog crkvenjaka koji je godinama odbijao krstiti muslimana koji je želio postati kršćaninom, kako ga ne bi ‘iskorijenio’, kako je govorio. Krist se, međutim, uputio ljudima svake kulture. S kojim se pravom može odbiti dar Duha Svetog koga Bog šalje. Kakvi smo to mi kršćani ako ne želimo s drugima podijeliti naše najveće blago? Ne možemo misliti samo na to kako im dati jesti.

Na istoku su ljudi duhovniji, i kršćani i muslimani. Ondje je, u pravilu, vjera važnija od jela. Islam nas može poučiti tolikim stvarima. Vjerski stav muslimana je jako produbljen, ponekad čak do fanatizma. U Kataniji sam čuo Senegaležane, bez posla i s nezakonitim boravkom, kako govore jednom Talijanu: ‘Ma zašto ne postaneš musliman?’. Društveno slabi oni su bili jaki s religiozne točke gledišta. To je poruka kršćanima na Zapadu. Vjera je vrlo dragocjen dar koji treba njegovati, priopćavati i propovijedati.“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *